„URLAO SAM DA ME NE UBIJU ARKANOVCI, A ONDA JE DOŠAO MILE“: PRIČA IZ SREBRENICE KOJA JE POTRESLA SVIJET

Priču o Srđanu Aleksiću iz Trebinja svi znaju – poginuo je, braneći sugrađanina Bošnjaka. Takvih heroja je u ratu bilo još mnogo, ali su njihove priče nepoznate. Ovo je jedna od takvih, o Miletu i Rami iz Srebrenice koju donosi Deutche Welle Mile i Ramo Mnogi Bošnjaci, ali i Srbi, u aprilu 1992. godine su otišli iz Srebrenice. Oni što su ostali krili su se u kućama i nisu izlazili bez prijeke potrebe. U zanemjeli grad su upali pripadnici Vukovarskog korpusa u maskirnim uniformama, sa redenicima preko grudi, crnim rukavicama i fantomkama na glavi.
Mile Janjić, srebrenički Srbin, danas vlasnik jedine veterinarske ambulante u Srebrenici, poznat je kao čovjek velikog srca. Mile, uvijek raspoložen za šalu, kaže da se ni tad ni danas nije plašio ničega. Sjeća se 20. aprila 1992: „Vozio sam se besciljno pustim ulicama i došao na glavni gradski trg. Grupa

Vukovaraca je bila ispred već ranije opljačkane robne kuće.
Priđem bliže i vidim da je jedan od njih podigao pušku i cilja u svezanog čovjeka na platou ulaznih stepenica u robnu kuću. Poznavao sam tog čoveka. ‘Šta to radiš?’, proderem se na naoružanog ‘vojnika’ i cijev puške mu oborim prema tlu. On mi odgovara: ‘Uhvatili ustašu pa hoću da ga ubijem’. ‘Kako ti možeš znati ko je ustaša bolje od mene što živim ovdje, ja znam ovog čovjeka’, derem se na njega i idem prema Rami, dok se zbunjeni i naoružani Vukovarci zgledaju i međusobno došaptavaju, vjerovatno se pitajući koji je sad ovaj ludak što na pušku udara goloruk”, kaže Mile.
Mile to danas nevoljko priča, iako se sjeća svega što se dešavalo prije 25 godina kao da je jučer bilo. „Ramo je bio van sebe od straha. Rekao sam mu da se ne boji i da ne dam da ga ubiju. Ja nisam bio ni u kakvoj vojsci, nisam imao uniformu niti oružje, osim pištolja koji sam imao od ranije i za koji sam imao dozvolu.

Primjetio sam Raminog zelenog golfa desno uz ulicu kojom je silazila bolničarka Rada, kako smo je svi u Srebrenici zvali, jer je bila medicinska sestra u gradskoj bolnici. Rekao sam joj ‘evo njegovog golfa i vozi ga odavde samo da glavu spasi’. Tako je i bilo. Vukovarci nisu reagovali. Okupilo se i nekoliko radoznalaca. Uglavnom Ramo je ostao živ.” „Da on nije došao…” Ramo Kadrić je tog aprilskog jutra 1992. godine iz sela Gladovići došao na posao da, kao i uvijek, razvozi hjeb.

Pred pekarom na ulazu u Srebrenicu sa istočne strane dočekala su ga tri policajca i pod pretnjom smrću ga natjerala da pjeva četničke pesme. „Urlao sam na sav glas pjevajući da me ne ubiju. Odvezli su me na gradski trg i predali Arkanovcima, da me ubiju.
Ja sam već bio polumrtav od straha. Došao je Mile kojeg sam ja i ranije poznavao. On se sa njima ubjeđivao, svađao, ni danas dan mi nije jasno kako je uspio da ih spriječi da me ubiju i da me spasi. Da on nije došao ja bih sigurno bio prva žrtva rata u Srebrenici. Ta žena, koja mi je sa njim pomogla, odvela me u svoj stan.

Tu sam prenoćio i ona me ujutro odvezla do pekare gde sam našao svoj kamion. Ispratila me je iz grada mojim autom koji sam joj dao. Tako sam se vratio u selo. Čuo sam kasnije da je poginula. Teško mi je i žao zbog toga i danas što nisam imao priliku da i ja njoj pomognem i spasim je jer sam čuo da su je ubili „naši’”, kaže Ramo. Ramo i Mile se u ratu više nisu sreli. Vidjeli su se ponovo tek 1997. godine. Prvo su se čuli telefonom i dogovorili da se nađu u kafani Dejton iznad Sarajeva. Mile je zbog toga došao iz Srebrenice.

„Bio je to težak i plačljiv susret”, govori Ramo, dok mu suze naviru na oči. „Gledaš čoveka koji te ostavio u životu, poklonio ti život. Došao je tada mojoj kući u Vogošću. Nismo spavali. Cijelu noć smo pričali. Pred zoru sam ga ispratio. Prije nego što smo se vratili, moja žena je bila u Srebrenici. Mile ju je svojim kolima vozio u selo da vidi u kakvom je stanju. Kontakti su učestali. Kad sam se vratio, puno mi je pomogao. Kada mi je zatrebalo, pozajmljivao mi je i novca. Šta god on može da pomogne, pomaže.”

Izvor: (ispovesti.com)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *